Sjećanje na jednog M...

Hodam dugim ulicama, s tek nacrtanim osmijehom na licu.
Ja, samo ljuska od čovjeka, umorna od vjerovanja krivim ljudima, pokušavam složiti "izgubljenu" sebe, skupljajući po dnu ostatke razbijenih snova. Male kristale iluzija i razloga za smijeh.
Nekad sam svijet gledala u drugoj boji, sad kao da je pao veo tame na oči. Više ni vlastite misli ne vidim.
Ne znam kako sam se zavukla u najtamnije dubine života, ni gdje je nestala ona stara "JA".
Danima sam hodala "širom" zatvorenih očiju, bez imalo snage da dignem pogled s tla. Kao da sam tražila rasute snove, po podu, ali u mojoj glavi je bilo previše mračno da bih ih vidjela..
Život bez sanjarenja bio je kao okvir bez slike, tek prazno lutanje ulicama tuge.
Vrijeme je curilo, nisam primjećivala stvari..
Nisam primijetila ni otkud se stvorila "sjena" kraj mene, samo sam osjetila mir što mi ga donosi njegova blizina.
Znao je kako upaliti svjetlo u mojoj tami.. Znao je držeći me za ruku dotaknuti moje srce.
I prvi put, nakon dugo vremena, u nečijim sam očima pronašla davno zaboravljeni odraz sebe.


a onda je istina,kako samo ona to zna; grubo otvorila oči


Zaslijepio me bljesak svjetlosti kojim je razndanio moje noći..nisam shvatila što se to sakrilo iza lica anđela..ni da će baš On koji me je na tren oživio ponovo i ubiti.
Nisam vjerovala da se to događa, da se sve u trenu sruši kao kula od karata.
Ali opraštam mu svaku, nezasluženu a ipak dobivenu, suzu. Opraštam mu i obećanje da će krasti cigle sa zidova, koje zlobnici pokušaju postaviti, između nas. Ali mu ne mogu oprostiti što je sam podigao taj zid.. ne mogu mu oprostiti ni sebe.
Jer, moglo je sve proći i bez nas.
Ponekad me proganja osjećaj da će ući, unijet mi svoj osmijeh u sobu i kao da je još tu, osjetim mu dah na vratu. Dok tišina, njegovim glasom, svira po ustreptalim žicama duše prođe mi neka slatka jeza kroz vene i opet, u mašti, potražim te prkosne usne.. A znam da više i ne misli na mene.
Kraj nikoga nisam slađe zaspala, ni s kim se ljepše probudila, a kad sam se našla u njegovom zagrljaju, cijeli je svijet stao u tom trenu!
Ali, trebala sam znati da nije dovoljno to što mu dajem iskreno srce da su prevara i laži bolest našeg vremena..
Poslije njega, od svijeta sam krila još jednu suzu svog promašenog života.
Zaboljelo je kad sam shvatila da On nije ono u što sam vjerovala dok me noću ljubio. A bili smo toliko blizu da je njegova ruka na mojim grudima bila moja ruka, i kad bi on zatvorio oči, ja bih spavala..
Riječi, kao da su presjekle žile kroz koje mi krv teče u srce. Ali još i sad nalazim stotine razloga kojima na brzinu umirim sebe, još vjerujem da mi nebi tako okrutno izvukao tlo pod nogama. Vješto se lažem..
I htjela bih živjeti u jučer, vratiti ga, zadržati zauvijek.
Jučer je On bio tu, danas više nema ni mene. Ne znam kako podnijeti taj život sa sobom, a bez sebe.
Ali nikad neću priznati što mi je bio, i više ga neću tražiti, no i kad od svega odustanem posljednji dah ipak njemu ostavljam.

I znam da ga nikad neće okrznuti ove riječi, jer ravnodušnost je neranjiva, ali ja ne znam recept za zaborav, ni tajnu lozinku što neki kažu na rastanku, da im se nova vrata otvore.
I sad ga često dotaknem pogledom, a da i ne primjeti..i izgovorim mu ime, a da se riječi ne odlome sa usana..
A onda nastavljam dalje, s presječenim venama kroz koje lagano teče vrela krv, istim onim putevima na kojima su mi riječi o njemu probole srce.