...

..savršeno mi pristaje moja, po mjeri krojena, haljina samoće..
..i nebi se mijenjala za sve ljubavi, sve sreće, svijeta..
..još uvijek., ponekad u prolazu, u nečijim očima pronađem poznati sjaj..ali mi se neda sve to, na kraju, zapečatiti još jednim porazom..pa nastavljam istim putem bez cilja..nadajući se da ću uskoro oslijepiti na poglede, oglušiti na riječi, otupiti na misli..

..kiša je pomalo izgubila svoju dozu romantike i dane pokušava učiniti dosadno dugima..ali ja sebi ipak dajem + iz prilagođenosti..odgovara mi bockanje kapi na putu do škole bez kišobrana, gdje je svaka lokvica moja..(možda ipak nikad i ne odrastem!)

..krila su mi konačno zacijelila..ponovo bih mogla poletjeti..uz note pjesama koje i ne razumijem..ali briga me za riječi..briga me za sve...ponovo vidim odraz smijeha u očima..

Mislim da sam, konačno, naučila što znači odrasti ali se još ne uklapam u te kalupe..i ne želim se uklopiti u ta bezizražajna lica, u tupe poglede, u trčanje za parama..to nije moj idealan svijet.

Poželi nešto noćas. Možda se čudo dosađuje.

...napad iskrenosti ne dolazi u obzir..svaki je pad proglašen pobjedom...
...lažem bez stila..trudim se zadržati smješak
al nije ni sjena tvom..