Vječni su oni trenuci koji se ne mogu ispričati

Ponekad mi se gadi svaki kutak ovog grada i tako mi teško pada sivilo dana. Možda bi Australija bila idealno mjesto za mene..ili neka druga osunčana zemlja. Predaleka odavde i prekrasna u svojoj daljini.

Umorna od bezdušnog licemjerja nekoć dragih mi ljudi, poželim otići da se i ne osvrnem. A onda u srcu osjetim onu vezu zbog koje bih bez razmišljanja, nebrojeno puta, svojevoljno padala u okove ovog grada.
Ovdje postoji nešto što nigdje drugdje neće postojati.
Ovdje korača Ona, najljepši Anđeo među Anđelima.
Ona bez koje bi svijet bio još jedno isprazno mjesto.

Sve se mijenjalo i prolazilo, osim nje.
Ostajala u svojoj beskonačnosti i posebnosti da mi još jednom pokaže razloge zbog kojih se vrijedi buditi, da mi svaki sivi dan ispuni najljepšim bojama, svaku suzu da izbriše osmijehom, tugu zatomi u svom zagrljaju..
Toliko je divna da se ponekad se pitam;
gdje skriva ta svoja nevidljiva krila?

I uvijek se iznova trudim objasniti Nju i uvijek iznova shvatim kako ne postoji dovoljno velika riječ za to..

Rekao bi, najdraži mi, Mika; "Bogat sam. Imam oči. Ruke. I pune džepove dobrih riječi." a ja imam Sanju!
Najbolju prijateljicu i najljepšeg Anđela među smrtnicima..